Izložba “Beograd iz
dva ugla” je druga po redu u okviru ovogodišnjeg likovnog programa “Urbani narativi”ove galerije, koja
trenutno gostuje u prostoru Multimedijalne sale u UK Palilula. Ova izložba je svojevrsan umetnički dijalog dvojice autora različitih generacija, čiji radovi
nas pozivaju da se zapitamo o našim potrošačkim navikama i neodgovornosti
društva usled industrijske hiper produkcije. Reflektujući stanje ekološke
svesti u tranzicionom srpskom društvu, autori ukazuju na moguće smernice
promena u društvenom polju, provocirajući ekološku svest, pozivom na performans
koji će se održati u toku otvaranja izložbe.
Autori sugerišu alternativne prakse duhu ekonomije
rasipništva, simptomatične za srpsko društvo u tranziciji. Ne čekajući da
država uredi polje ekonomske efikasnosti i sistema reciklaže, Nenad Vučković
transformiše plastične otpatke u umetnički material koji koristi za svoje
reljefe i skulpture koje izvodi u javnom prostoru. Paralelno sa tim ostavlja
poruke u javnom prostoru, koje upućuju na poštovanje “Bontona” prema prirodi.
Nemanja Miščević, kome je ovo treća samostalna izložba, istražuje prostore
gradske deponije, kao materijal za umetničku fotografiju, koja osim što je
svedočanstvo vremena u kojem živimo, je i aktivistički apel ka transformaciji
tog toksičnog prostora nadomak Dunava i Vinče, kao jedne od kolevki ljudske
civilizacije. Društvo koje želi da krene napred, prvo treba da se oslobodi svih
zala prošlosti (od otpada, pa do destruktivnih kulturnih modela i), a za
početak bi moglo da se suoči sa legatom koji ostavlja generacijama koje dolaze
(zakoni, društveni konstrukti, institucije…).
Na otvaranje izložbe je poželjno poneti plastične zapušače
od različitih industrijskih proizvoda, kako bi posetioci mogli da se uključe u
stvaranje umetničkog dela - “Fantastična pojava razumevanja”, performans Nenada Vučkovića , što će mlađi
kolega Nemanja Mišćević moći da dokumentuje.
Umetničke refleksije ekonomije rasipništva
"Otpadi stanuju po predgradjima, po zabačenim, javnosti nedostupnim mestima. Tu se gomilaju olupine, ulubljene ili skrhane nepotrebnosti. Izrasle u skladišta Nepostojanja, pretvaraju se da uopšte više nisu, izgubivši svrhu, skrivene i osamljene, udaljene iz života, odriču se svog kakvog takvog bitka. Zapravo, ne bi trebalo govoriti o tovaru obezličenih stvari kao o subjektu volje, te pretpostaviti da je pitanje njihovog smeštanja na skrovita područja nekog naselja regulisano odlukom samih predmeta - ostataka. Skladišta otpadaka najrazličitijeg porekla, čije bi nabrajanje pretilo zamorenošću, ako ne i zaboravnosti (suštine), formiraju neuređene registre naše gluposti i nezajažljivosti. Dejstvo stihije 'gradi' entropične nasipe koji prete da očvrsnu u brda posmrtnih ostataka industrijske civilizacije. Kao vampirski ostaci, prerušeni u kostim večnosti, delovi konstrukcije smrti, poseduju logiku nepredvidivosti, koja se ogleda u nesvakidašnjem spoju elemenata različitog porekla, čiji se identitet po pravilu samo naslućuje. Naseobine konstrukcija smrti opominju na privremenost, na krhkost postojanja, paradoksalno tvoreći oko njih oreol večnosti. Njihovo odlaganje po depoima predgrađa podseća na mitska vremena kada su ljudi, bojeći se fantomske osvete umrlih, gradili groblja na ostrvima, kako bi vodom odvojeni, smrt udaljili iz svesti."[1] Ovako otprilike iz¬gledaju jezivi prizori neuređene gradske deponije srpske prestonice, kraj Dunava, nadomak Vince, koje je portretisao mladi fotograf Nemanja Miščević, koji se putem dvokanalne foto instalacije pred¬stavlja na multimedijalnoj angažovanoj izložbi dva vizuelna umetnika: "Beograd iz dva ugla" u Galeriji "Stubovi", u UK Palilula.
Nemanjine fotografije đubrišta iz opusa "Stil života" jesu dokument neodgovornog srpskog društva koje nema regulisane zakone o energetskoj efikasnosti (reciklažna industrija), zbog čega su ogromni ekonomski resursi koji postoje u otpadu neiskorišćeni, i kao takvi tranzitiraju na svom konačištu, kao "slučajni uzorci", na deponiji na periferiji prestonice. Ali to je zapravo prikaz perverznog uživanja Bezimenih koji kroz svoj nemar prema životnom okruženju, otkrivaju životni stil srpske nacije. Nemanja Miščević, poput turiste - istraživača u nepoznatoj zemlji, tragajući za svojim vizuelnim iskazom u ambijentima antagonističkih potencijala, spaja naizgled nespojive pojave: svesnu odluku da se faktualizuje ekološki nemar kao odraz sopstvene društvene i ekološke svesti i možda voajersku i morbidnu satisfakciju prizorima industrijske destrukcije, kao ljudsku refleksiju prouzrokovanu prekomernom potrošnjom i odbačenošću industrijskih predmeta. Da li nas mladi Miščević možda poziva da se zapitamo o našim potrošačkim navikama i neodgovornosti (post)industrijske hiper produkcije? Ili pak, svojim umetničkim iskazom želi da provocira odgovorniji odnos društva prema svom okruženju i da podstakne autoritete vlasti da pragmatičnije, brže i savesnije regulišu zakone o energetskoj efikasnosti? Da, umetnikje svesno biće, koji svoj doprinos društvu vidi kroz postavljanje ovakvih pitanja koja se nameću kao logična u tranziciji koja ne prestaje u Srbiji, u kojoj su ovakvi i slični prizori ljudskog nemara i dugogodišnje sistemske nebrige, zapravo paradigma nesvesnosti o bitnosti uređenja ove nadasve, perspektivne privredne grane, koja bi u perspektivi otvorila više hiljada radnih mesta u Srbiji, a pokoljenjima koja dolaze obezbedila zdravu životnu sredinu.
Nenad Vučković je interdisciplinarni umetnik koji se na zainteresovan, angažovan i empatičan način odnosi prema životnom okruženju a u svom radu koristi različite umetničke medije, kao što su performativna akcija u javnom prostoru, instalacije i intervencije, fotografije. Nenadov interdisciplina-rni pristup proizilazi iz komunikacijske potrebe njegovog rada koji ima duboko društvenu i angažovanu dimenziju. Fotografiju u svom radu, Nenad koristi kao fotodokument ili svedočanstvo o performativnoj akciji ili izvedenoj instalaciji u javnom prostoru. Autor polazi od pretpostavke da je javni prostor polje društvene razmene koje aktivnostima umetnika može da transformiše pojedinačnu ali i društvenu svest ili percepciju. Autorove intervencije u javnom prostoru mogu biti doživljene kao pokretne slike kojima se uspostavlja vidljivost umetničkog stvaralačkog procesa, ali kao i ugrađivanje poželjnih društvenih ili jezičkih kodova u vizuleno polje .
Vučković svojim umetničkim aktivizmom poziva na buđenje ekološke svesti, poziva na ličnu ili kolektivnu odgovornost, uspostavljajući tako jednu novu kulturnu matricu koja kroz reprezentaciju vidljivih ekoloških poruka, transformiše javni prostor u prostor društvene savesti. Radovi iz ciklusa "Lepe reci" predstavljeni u formi foto slajda na video bimu, su paradigmatičan primer umetnikovog odgovornog pristupa društvu i okruženju, a rezultat su višednevne performativne akcije i inter-vencije u javnom prostoru šetališta na Savi, sa novobeogradske strane, nadomak Muzeja savreme-ne umetnosti. Kroz formu video fotografija, autor porukama "Dobro", "Volim", "Zdravo", "Hvala", "Lepo", "ugraviranim" u travnate površine između Memorijalnog parka Sajmište i Brankovog mosta poziva javnost na pramenu agresivnog, zanemarujućeg i neodgovornog odnosa prema okruženju, kako životnom, tako i interpersonalnom. Uvodeći u vizuelno polje termine iz Bontona, umetnik izjednačuje polje društvenih odnosa i interpersonalne komunikacije sa komunikacijom građana prema životnom okruženju. Istovremeno svestan narušenih međuljudskih odnosa, umetnik apeluje za humaniji i pažljiviji odnos prema životnom okruženju. Početak ove transformacije ka odgovornom odnosu prema okruženju, po Vučkoviću, može otpočeti negujućim, ljubaznim i brižnim odnosom za bližnje, jer svi smo mi deca jednog sveta.
Društvo koje želi da krene napred, prvo treba da se oslobodi svih zala prošlosti (počev od otpada, pa do destruktivnih kulturnih modela), a za početak bi moglo da se suoči sa legatom koji ostavlja generacijama koje dolaze (zakoni, društveni konstrukti, institucije...).
Gabriela Vasić, mart 2013.
No comments:
Post a Comment